Oduvijek je poznaješ.
U početku, dok si bio osnovna, ne lično, iz viđenja samo, jer je stalno bila negdje tu, u blizini. Da, u blizini, to sada znaš, onda nisi, jer te nije zanimalo. Zanimala te je sisata Mica iz 8 b, prva drkanja su protekla s njom u mislima. Ona je i dalje bila tu, u blizini. Ponekad si, slučajno, hvatao njen pogled na sebi, brzo je okretala glavu, skrivajući ga. Nije te bilo briga.
Kasnije, u srednjoj, ste se i upoznali. Slučajno, u kafiću, preko nekih zajedničkih prijateljica. A možda je i Mica bila tu negdje, pa si prifur’o prijateljicama, ne bi li ti se Mica obratila.
Pružio si joj ruku, rekao svoje ime, njeno ili nisi čuo, ili si odmah zaboravio. Kao da je bitno.
Poslije, kad si je sretao na ulici, pozdravljala te je, ti nekad pozdraviš, nekad i ne. Kao da je bitno.
Kasnije, upis’o si fakultet, rjeđe si je sretao, a možda i nije bilo tako rijetko, ali nisi primjećivao to. Brucošijada, žurke, rođendani, pičke materine, ko bi je i primjetio?!
Na jednom rođendanu je i ona bila tu. Ti si naroljan muv’o sve oko sebe, pa si slučajno i na nju naletio. Nije te odbila kao ostale. Ljubili ste se i bilo ti je lijepo. To si shvatio sutradan, kad si se uspio sjetiti. Nisi bio nešto hepi, ali šta fali, neka je, malo ćemo se zezati i svako sebi.
Tako je i bilo. Tri – četiri mjeseca i raskinuo si. Bilo ti je dobro, ali ona nije ta koju si tražio. Bila je nekako neobična, kao da živi u nekom drugom vremenu, a to nisi želio. Nije ništa rekla kad si raskinuo. Samo se nasmješila i otišla.
Vrijeme je prolazilo, nizale su se propale veze, a i ona je počela padati na pamet sve češće. Jednom si je nazvao da se vidite, popijete kafu, prihvatila je. Pričali ste o svemu, smijali se, bilo ti je super. Kad si je otpratio kući, još dugo ste stajali ispred i pričali. Sati su prolazili u trenu. Poljubio si je, kratko i šturo, jer ona nije ta koju tražiš i otišao. Opet se nasmiješila i opet ništa nije rekla.
Povremeno viđanje se nastavilo, nikad nije rekla neću. Nerviralo te je to, pitao si se gdje joj je ponos, pitao si i nju jednom. Opet se samo nasmiješila, kao i prije, polutužno, polusjetno. Ništa rekla nije.
Mrzio si taj osmjeh. Mrzio si to što ti je samo sa njom bilo lijepo, što si samo njoj mogao sve reći, biti iskren do kraja, a znati da te neće osuđivati, još će ti olakšati, nasmijati te malo… Da, mogla je sve. Uvijek je znala reći onu golu istinu, zbog koje si noću ostajao budan razmišljajući. Ali ne, ona nije ta koju si tražio. Ideš dalje.
Jednom si je zvao. Nije se javila. Poslao poruku. Nije odgovorila. Nisi to uzimao ozbiljno, mislio si da je ljuta i da će je proći. Dani su prolazili, ali ništa, ni poruke. Zvao si opet, ništa.
Šetao si kroz grad i razmišljao o njoj. Čuo si trube automobila i živcirao se. Ko se to jebeno ženi i što koji kurac trube debili?! Pogledao si u jedan auto i vidio nju. U bijelom. Ugledala je i ona tebe. Osmjehnula se isto onako, kao prije. Polutužno i polusjetno. Sad si shvatio da je voliš. Sad znaš da si u svima samo nju tražio, sad znaš da je sve bilo i da će biti sivo bez nje, sad znaš šta je onaj osmjeh govorio.
" Jednom, kad odem, bez povratka, biće mi žao što ćeš tek onda sve shvatiti. "
Preuzeto sa http://vukajlija.com