Sergej Ćetković

Oh, meni, blagog li muzičkog ugođaja! Sergej miluje svojim talasajućim glasnim žičicama audio-vizuelni kompleks jednog, u srce pogođenog, čoveka. U stvari, ne čoveka, već ljudine, jer ljudina ne brine šta o njoj pričaju, ljudina ne krije da se raspamećuje od bensedina i sveže smiksanih numera Sergejevih kad mu muka srce mori.

Ta žena, žena sa deficijencijom srčanog lokaliteta, što gazi po egu našeg junaka, nastavlja da kidiše na gladne, a neiskusne gospodinčiće. Ta žena ostavlja za sobom uplakane grdosije dimenzija prosečnog terenskog vozila, kiteći ih karakterističnostima pretpubertetske curice koja je upravo odgledala Titanik i nije joj jasno što se Dikaprio ne trlja sa ženama u vodi kako bi se ugrejao i spasao.

Ali, nade ima! Ruke same klikću na jutjubov bukmark, naslov pesme se kuca gotovo refleksno, i pred mučenikom se stvara lik izražajnih jagodica, a dobroćudnih očiju, lik Sergeja Ćetkovića. Taj čovek zna šta je muka, te svoje iskustvo u plođenju mnogih mladih i starih, a dobrodržećih dama bezuslovno transportuje u ganglije povređenoga.

Povređeni ubrzo prestaje da cmizdri, lice gubi odlike brkatog smuđa, a junak je spreman za nov lov. Sergej iscelitelj.

-Molim Vas, dva diska za dušu od Sergeja, jedan ću da slušam, a drugi da slomim kao žrtvenu oblandu.

Preuzeto sa http://vukajlija.com