Plećat muškarac u ranim četrdesetim, oštrih crta lica i strogog pogleda. Potomak poginulog solunskog borca od koga je naslijedio brigu o porodici. Služio je vojsku Kraljevine Jugoslavije, u kraljevoj gardi. Vratio se na svoju rodnu grudu, oženio se, nastavio da proširuje imanje i postao oslonac – gromada od koju se vihorovi lome.
Ima jedanaestoro djece, i sva su sita i obučena. Naučena da poštuju starije i naučena da rade od malih nogu. Vaspitava ih savjetom, prijekim pogledom i psovkom, ali i tvrdim, seljačkim dlanom kada mnogo zgriješe. Onda udara, ali to radi da kazni – ne i da ponizi. Biće mu zahvalna kasnije.
Školuje i ženski djecu, iako po selu pričaju kako u školu idu samo kurve. U glavi mu se tad stvori slika njegove ponižene sestre i smijeh činovnika jer je umjesto u sresku kancelariju potrefila u klozet ne znajući da pročita natpis na vratima. Zakleo se da se njegovim curicama to neće desiti.
Domaćin je u svojoj kući i o svetom Stefanu pred goste iznosi slavski kolač. Iako je srednji sin, braća ga smatraju glavom porodice. Starijeg je izvadio iz kockarskih dugova, a mlađeg nekoliko puta spasio seljaka kojima je kidisao na kćeri i žene. Bio luda glava, ali ga je prošlo. Sad su obojica ugledni i poštovani – ljudi za primjer.
Pobožan je i ne propušta crkvenu službu. Slavi slavu i posti uz poste. Uveče, prije nego ugasi svijeću, pred spavanje naglas, da svi čuju, izgovori Očenaš, a zatim i njegovu ličnu molitvu koju kao mantru ponavlja kako bi je urezao djeci u sjećanje i prenio kao zavještanje budućim naraštajima.
Bože me sačuvaj
zla časa
i rđava glasa
velikoga duga
i rđava druga.
Amin.
Preuzeto sa http://vukajlija.com