26.1 C
Belgrade
ponedeljak, april 29, 2024

Fut fetiš

Kad od pečenja najviše voliš papak.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

štipa za oči

Radni epitet za smrad.

Skraćeno poređenje oštrih mirisa (amonijaka, hlora).

– Prdiš ko žena!

– Jel smrdi?

– Štipa za oči! Otvori prozor!

– Kakva im je klonja!

– Žalosna.

– Jel jako smrdi?

– Štipa za oči! Još mi suze idu!

Preuzeto sa http://vukajlija.com

p;np

Tekst izvrsne asimetrične vrednosti, provučen kroz najširi dijapazon vremenskog i konstruktivnog toka, načinjen u umu nekog destruktivnog manijaka, isklesan u kamenu Mont Everesta. Ona priča kada je neko nešto sa nekim uradio na neki način, što neko, negde, u nekom vremenskom periodu treba da pročita, da pusti tu masivnu količinu informacija kroz receptore vida i lokalizuje ih u malom mozgu, prinuđen da količinom datih podataka izbaci iz mozga celu srednju školu i onu jednu jedinu knjigu o preživljavanju u divljini urbanističke sredine, vođenu kroz način pravilnog i racionalnog šopinga, prevashodno namirnica i ravnomernog raspoređivanja primljene monetarne vrednosti u vidu plate.

Nešto poput one priče koja sve zanima, ali niko ne želi da je čuje ili ne daj bože, pročita.

Priča vašeg života. Rođeni ste za vreme rata ili ste u to vreme odrasli. Nije bitno kog datuma i koje godine, svi znamo sa kojih ste prostora, a ovde je uvek bilo nekog rata. Bez obzira na okupatorske sile, imali ste divno detinjstvo. Šuma, park iza zgrade, dvorište, društvo iz komšiluka. Žmurke, ganje, straže, pa čak i u to vreme depresivnih i u isto vreme lucidnih trenutaka našeg naroda, igrali ste se rata. Maloumne dileje bez kapi zdrave i racionalne pameti, nesvesne dešavanja oko sebe. Kasnije, škola. Navikavanje na obaveze i polako gašenje detinjstva, dok vam se mozak pun nepreglednih panorama mašte šije i oblikuje prema onome što se smatra normalnim. Imputacija religije, politike, pogleda na društvo, odvajanje normalnog od nenormalnog, sve preko strogo iskrojenih društvenih, duhovnih i fizičkih normi. Odrastanje. To je trenutak kada kreneš stranputicom u svom životu. Tinejdžersko doba. One godine na koje ćeš u dubokoj starosti da gledaš delom sa gađenjem, delom sa setom. Ali si ipak zahvalan životu na tim uspomenama, koje su te najviše oblikovale. Prva cigareta. Prvi džoint. Prvi odigrani tiket sa društvom na kraju osnovne. Ah, ta još uvek nevina vremena. Stigao je i taj dan. Probao si nešto od jačih droga na proputovanju kroz Evropu u dvadesetoj, sa društvom. Išao si na ispiranje od Češkog piva. Jurili su te karabinjeri po Rimu jer si se pobio u lokalnom kafiću sa likom koji je smuvao ribu za susednim stolom na koju si bacio oko. Bio si lud. U Nemačkoj si se skontao sa grupom gejeva koji su ti uvalili džoru po nižoj ceni. Zauzvrat si se klao sa lokalnim neonacistima braneći ih. U Francuskoj si nevino spavao na Jelisejskim Poljima, snivajući divne snove nošene svetlim “Šardoneom” i govedinom sa tri kile crnog luka. Bežao si na Koridi od razjarenih Španskih bikova i toreadora sa mačevima, jer si kresnuo gradonačelnikovu ćerku ispod tribina. Jebao si Bugarske kurve poreklom iz Ukrajine, prerušene u časne sestre u Amsterdamu. Pokušao si da preplivaš la Manche, ali te srećom brodska patrola izvukla na vreme i pomogla ti da se spaseš iz hiperventilacije. Trčao si go ispred Engleske kraljice.

Vratio si se nazad u svoju zemlju. Par sledećih godina si bio frajer u društvu i muvao svaku ribu na koju si naleteo. Sve dok se jednog dana nisi oženio. Proglašen papučarom, sa devalviranim krugom prijatelja i srećnom ženicom uvek željnom pažnje, prolaziš kroz još par godina svog života. Dobijaš decu. Ti mali anđeli koji ti psuju sve po spisku. Preslatko, dok su male praznoglave budale. I oni odrastaju. Tada se svet pretvara u mračnu pustaru u kom te boli kurac za sve oko sebe. Brak ti se raspada, ali izdržavaš zbog dece. Žena se dere na tebe svaki dan i zvoca ti zbog para. Banke traže povraćaj kredita uz kamate od pedeset posto. Kasniš sa ratama za auto i stan. Kum hoće da te bije jer mu još nisi vratio pare, a šef te tera da radiš prekovremeno. Neplaćeno, naravno. Pronalaziš mir u piću. Sediš u kafani i razmišljaš. Jebao si pola Evrope. Sada tebe jebe cela Srbija. Vremenom se izvučeš iz svega. Deca diplomiraju i napuste te. Posećuju jednom godišnje. Nekad i ređe. Žena svakih par dana kupuje baterije za vibrator koji je dobila od komšinice Mice za Novu godinu. Ti znaš za to, ali te boli kurac. Ne sapliće te svaki dan, što se toga tiče i bar je srećna. Ne priča. Mnogo. A i ti si srećan. Jebeš komšinicu Micu kad god joj je muž na poslu, a deca u školi. Prolaze godine. Usponi i padovi. Obraduješ se i ucvikaš od svake vesti. Prestao rat. Da li je to samo zatišje pred buru? Komšinica trudna. Da li je tvoje? Konju, naravno da je tvoje. Onaj njen je zadnji put pipnuo nakon Božićnog posta ’99. Jebiga, ne možeš sad ništa. Bar je tu, blizu, možeš da ga gledaš kako odrasta. Starost. Otišao si u svoj zavičaj. Provodiš poslednje godine svog života u miru. Razmišljaš o svom životu i prisećaš se svih trenutaka sa osmehom. Uz suzu na licu i poslednje otkucaje srca, možeš da kažeš samom sebi da si živeo.

Zašto je ova priča bitna? Nije. Da li je istinita? Ni to nije bitno. Ali bi bilo lepo da je neko čuje. Ili pročita. Ali neće. Iako je napisana, u savremenoj ljudskoj prirodi je da živi brzo i ne obraća pažnju na one stvari koje nas ne zanimaju. Umesto napredovanja, ram memorija homo sapiensa se smanjuje. Teško je zadržati nečiju pažnju. Smisao ovoga je ironija. I jedna priča. Šta je ironija u priči? Nema je, jebiga. Ironija je u definiciji…

Predugačko, nisam pročitao.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Porez na lični dohodak

Novac koji maloj deci daje rodbina, a koji im uzimaju roditelji.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Ni na DM satu nisu čuli za nju

Krajnji stepen anonimnosti neke pesme.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Jonizator ozonizator noćno svetlo

Небо се отвара и несебично дарује! Зрак душевног просветљења пада нам на убога лица! Осећате ли како се горчина градског живота претапа у еликсир парасимпатикуса у котлу Ваше натмурене свакодневице? Осећате топлину? То се отчепљује тобоган ког су наслаге културне и материјалне корозије и чамотиња рутине одавно блокирале. А тај тобоган је пут ка нирвани, пут ка хедонистичкој оази, склониште од опште лелемудије и душманлука с којом имамо част да се дружимо на дневној бази.

Да поновим, небо се отвара и несебично дарује.

Дарује нам електронско-механичког месију, решење за одрпане нерве и жуљевите шаке: пречистача, не само ваздуха, већ и похабаног разума и ослабљеног духа. Он јонизује! Не само сићушне честице, него и саму нашу појаву. Кришом нам краде електрон из последње љуске личности и претвара нас у крајње позитивног непоколебљивог стоика сазданог од теста оптимизма. Ноћно светло кажете? Пре бих рекао свеприсутни светионик, дуго ксенонско светло на аутопуту ка избављењу, или чак скромни скелеџија преко Хадове реке.

Зар све ово у једном пакету?

Колико год невероватно звучало, истина је. Овакав склоп постоји и поносито се смешка са телевизијског екрана. Функционалност какве нема у три система Млечног пута. Чедо инжењера и индијанских врачева, проткано простошћу алпске чобанице, може бити Ваше за симболичну количину дуката, у четири једнаке месечне рате.

Та, зашто бисте се премишљали и ускратили себи портал ка димензији у којој сте Ви једини ковач и једини архе, једини узрок свега и једини циљ свега? Набавите јонизатор озонизатор ноћно светло и уздигните се на ниво старих Маја и свевидећег ока.

-Уколико поручите у следећих тридесет минута, поклањамо Вам и приручник за спознају астралне пројекције у више квантних стања.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Plejlista

Скуп прежваканих тема које се сваки пут изнова и изнова активирају при блеји са одређеном екипом. Иако су смориле након другог пута, услед доколице и мањка креативности враћамо се на исте. Најчешће су то интерни фазони, ваљање у блату на Калишу са е промила алкохола у крви, пеглирање са источне капије по случајним пролазницима са Коњарника и форхенд-бекхенд шамар од локалне препичке након што сте јој јасно изложили да сте Ципирипи и да бисте је исцепали као основац уџбеник из географије на крају године. У суштини, све оно детаљно обрађено, испитано и конзервирано тако да се сачува од заборава.

1 – Матори, дај тог вопса више, осуши ми се грло.

2 – Ево брате, него кад смо већ код вопса је л’ се сећаш кад смо ономад певали “Не волим те Алија” у сред муслиманског дела Сарајева, након што смо избачени из кафане, а таксиста нас избацио код Башчаршије. Јеботе, кад нас тад неко није оверио калашем у вуглу никад неће. Можда нас онај матори Бог погледао тада, у супротном бисмо мирисали траву из корена.

1 – Не верујем у Бога, брате, мени је то тотално лејм прича, шта је он као, баја који седи горе и дрка џијаџојце, то јест’ нас, јес боли га рац, пре би узео и цепао пес, или у најмању руку Оперејшн флешпоинт.

2 – Ма шта ти знаш? Докажи да не постоји.

1 – Оћу боле ме курци, докажи ти да постоји. Невин је док се не докаже супротно, то јест нема га док не докаже да га има.

2 – То већ звучи мало болесно.

1 – Кад смо већ код болести, они луди Корејанци, имају пун курац нуклеарки. Шта би ти радио да почне напад?

2 – Глупог ли питања, сакрио бих се у фрижидер, јебига има дебеле металне зидове, заштитио би ме у доброј мери од радијације. Шта да радим кад нисам Жидов па да имам сопствено склониште.

1 – Кад смо већ код њих, одакле, бре, њима толико лове?

3 – А да вас двојица мало промените плочу, константно сте на рипиту, слушам овај разговор цирка 5000 пута, Марина Туцаковић вам није равна. А о Ђоки Давиду да не причамо.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Plivati

Носити гардеробу дупло већу од оне која ти је таман.

Лонги, дај да пробам ту мајицу.

… Ау брате, пливам…

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Seoska kafana Monako

Dragulj ugostiteljstva na našim prostorima. Narodno predanje i legenda kažu da se u radijusu od 12 kilometara od bilo koje geografske tačke na karti bivše Juge nalazi po jedna kafanica imena Monako. Najčešće locirana u centru sela, između mesnog ureda i poljoprivredne apoteke, neretko u sklopu privatne autoperionice-vulkanizerske radnje. Žila kucavica koja održava život palanke, životni univerzitet za one koji se nisu po završetku srednje sa peronskom kartom u džepiću jakne i koferom u ruci zaputili u neki veći grad da uče škole. Jedan svet za sebe, izolovan od spoljašnjeg, i jedino verodostojno ogledalo istog.

Sklad šara između betonskih blokova neizmalterisanih vanjskih zidova narušava prislonjeni bicikl sa okačenom zelenom najlon kesom o kormanu, par žutih cmuraka pur-pene od prozorske izolacije i beli nakrivljeni komad šperploče iznad ulaznih vrata sa capslock natpisom “MONACO”, varijabilnog tipa i veličine fonta. Sa desne strane naložena Veso Kreka i kraj nje dva sepeta suvih drva stvaraju toplinu domaćinske atmosfere odmah se ulaza u lokal, a sa leve – kompletan kapacitet lokala: tri stola sa plavo-belim kariranim stolnjacima i 12 drvenih stolica. Dva preparirana fazana, crkveni kalendar sa svecima i zahvalnica za sponzorstvo turnira u malom fudbalu krase zidove obložene izlizanom lamperijom. Dijametralno od televizora sa kojeg fercera prenos Šešeljevog suđenja u Hagu, stoji ofrlje ozidan šank, obložen lakiranom orahovom daskom. Kraj šanka sa strane ulaza u klonju je postavljen frižider Radenske-Tri srca sa domaćim pivom, flaširanom rakijom sumnjivog porekla i kvaliteta, i kanisterčićem medovače preostale od zadušnica.

Za šankom stoji Slađa, seoska konobarica, vd. direktora kafane, samouki psiholog i nezvanična bračna savetnica, a naspram nje podbočen o šank Stevo Roka, četresetogodišnji autolimar, nekada perspektivni centarfor mesnog fudbalskog kluba Proleter. Flaša Jelen piva, kutija Sarajevske Drine sa promotivnim upaljačem Gebi stočne hrane, pepeljara sa logom Laškog piva i skoro popijena mala čašica vinjaka na stolu… Tišinu prekine samo poneko “eh” koje se otme iz grudi čoveka – šta reći više što nije rečeno i što već oni ne znaju…

Neuki formalni čovek korporativnog doba, zaslepljen stereotipima i strahom da ne bude prihvaćen od sapatnika upregnutih pod isti kapitalistički ular, seosku birtiju Monako vidi kao neuglednu rupčagu, mesto okupljanja nepismenog polusveta. Slađa i Stevo Roka, kao i još neko ko je imao muda da istupi iz stada, dobro znaju da neizmalterisani zidovi te iste birtije čuvaju svu mudrost, sve što je potrebno znati o groteskno-apsurdnom čovekovom gmizanju po humusu zemlje crnice.

Psovka i čašica žestine – jedini dostojan izbor čoveka osuđenog na smrt bez prava žalbe.

Preuzeto sa http://vukajlija.com

Papirologija

Nauka koja je nastala na šalterima Srbije.

Preuzeto sa http://vukajlija.com