Otkomanda

Nema tvrđeg od vojničkoga ‘leba.

Ako nije bio dete nekog napaćenog pukovnika koji je stavio jaram sinu i k’o vola ga upreg’o da bude vojnik pa makar ga kovao od mat’rijala za fegeta profila Džordž Majkla, ali isto tako i imao sve moguće veze i vezice da postane neki furundžijski oficirčić, u vojsku je došao na samo jedan način – POBEG’O JE! Od bede i sirotinje je utek’o, spasio se. Vojska mu je bila spas – spas od neplodne njive, spas od trošne kuće i gužve sa još šesnaestoro braće i sestara, spas od pijanog oca koji ga je zadnji put udario ono jutro kad je seo u voz i poš’o da se javi u kasarnu.

U vojsci je zapeo k’o sivonja jer drugačije nije ni znao, nije ni smeo. Morao je da se bori, da radi za kolege, ali i da gazi preko istih kad je hteo da napreduje u službi. Morao je tako jer bi na kraju, žalostan, išao kući i gledao onu bedu sa velikom mogućnošću da i on krene sa nekom svojom. Na kraju, USPEO JE. Vojska je prepoznala to požrtvovanje i ostavila ga u svojim redovima.

Oženio je se i napredovao u službi. Upoznao ju je pijan na autobuskoj prvi put kad je krenuo na odsustvo. Ubrzo posle svadbe je dobio svoju prvu otkomandu. Morao je da ide. Znao je to. Ubedio je i ženu da je tako najbolje. Tad mu se rodio Jugoslav. Snašao se.

Ipak, brzo je dobio novu otkomandu. Žena je bila ljuta, a nekako u preseljenju se rodio Damir. Treća otkomanda je bila sporna. Deca su bila već velika. Žena se već odavno propila. Pričalo se da ju jebe pola kasarne. Nije mu bilo lako. I on je već lagano počeo da se opija. Preselili su se u novi grad u novu kasarnu ali to nije bilo to. Nije znao šta da radi…

Nema tvrđeg od vojničkoga ‘leba.

Vani je bilo barem 35 stepeni. Vetra nije bilo danima. Sedio je mokar od znoja na trošnoj fotelji u svojoj kancelariji. Iz dvorišta kasarne dopirao je zvuk rasprave guštera koji su igrali fudbal. Na radiju je išla neka pesma od Silvane Armenulić. Idilu je prekidala povremena zvrka prašnjavog ventilatora. Na stolu je bila flaša lozovače iz koje je naginjao. Gledao je u zid na kome nije bilo ništa sem pauka koji se njihao na svojoj mreži. Osećao je svrabež i bol u gaćama od tripera. Dobio ga je od svoje žene jer on drugu nije imao. Ni tamnoputi Damir nije ličio na njega. Mrzio je sistem, mrzio je porodicu, mrzio je sebe. Stalno se pitao šta bi bilo da nije prihvatio onu prvu otkomandu i zajedno sa svojom ženom krenuo drugim stopama.

Lagano je iz fioke uzeo svoj CZ – 75, za trenutak zastao, a sve kao da je utihnulo. Nije bilo više ni žamora, ni Silvane, ni ventilatora. Ostali su samo on, pištolj i tišina. Potegao je još jednu lozovaču i povukao. Sobom se kotrljala čaura i kovitlao miris baruta, dok je on odlazio na svoju poslednju NEBESKU OTKOMANDU.

Preuzeto sa http://vukajlija.com