Flešbek

Teške traume iz djetinjstva znaju od čovjeka da stvore psiha. Kockice u njegovoj glavi se pogrešno slože i umjesto prelijepe kule sa Lego kutije, ispadne neki falusni oblik zbog kojeg dobiješ batine od keve. Majku mu, čak je i Stalone počeo da pravi pizdiarije po brdima Vašingtona, zbog trauma iz rata, tako stvorivši Ramba, pa kako onda da mlađan momčić ne ostane oštećen kad ga stric svakog vikenda trpa ispod polja kukuruza.

Elem, psiho djeluje normalno na prvi pogled, vješto skriva svoju sjebanost i pokušava da se uklopi u masu crtajući Džokerov osmjeh na svom licu. Osmjeh ispod kojeg se krije um mračan poput analnog ambisa Tori Lejn. U njegovoj glavi čuči Baloteli i samo je pitanje vremena kad će da spali svoju kuću ili da gađa prolaznike izmetom. Ali, tako stižemo i do flešbekova. Flešbekovi su tu da razotkriju psihopatu. Maleni podsticaj iz okoline budi duboko zakopana sjećanja koja ga tjeraju da se otvori, da se nesvesno izlaje i da za sva vremena zacementira ulogu psihopate u društvu, nakon čega će ili ubiti sebe, ili pobiti sve ostale, Holms stajl.

Pismeni zadatak, iz Srpskog jezika (13. V 2001.)

Duh proleća u meni

Proleće je lijepo, cvijeće sveta, laste se vraćaju, vrapci cvrkuću. Ja volim proleće, volim miris procvetalih lipa, uvjek me podsjeti na vrijeme kad sam bio mali. Uvjek sam se igrao pored potoka sa bratom, i tu je bila jedna lipa. Lijepa je bila lipa. Igrali smo se rata, on bi mene pucao, ja padnem, ja njega pucam on padne. Jednom, više nije ustao. Možda jer sam pucao tatinim pištoljem, a ne mojim. Mama je vrištala a tata je psovao, ali ja sam pobjedio. Više se ne igramo rata, kažu da brat leži ispod te lijepe lipe pored potoka i da niko ne smije da zna za to. Uglavnom, dane provodim ležeći u podrumu, zavezan lancima i jedem supu. Puste me u jedino kad idem u školu. Ne volim supu. Hoću da se igram rata.

Preuzeto sa http://vukajlija.com