Čuvari Konačnog Odgovora.
Kakav hadronski kolajder, kakav Habl i ostale trice, one su te koje znaju tajnu života, Vaseljene i crne rupe u međunožju Suzane Mančić. I, pogađate, kriju je u torbi.
Na prvi pogled krhke i nježne, sa lakoćom nose ogromnu torbu, koja, ukoliko napusti njihovu ruku, nepažljivom rukovaocu iznenađenom njenom tonažom može da polomi sve i jednu metatarzalnu kost u stopalu. Ova anomalija nastaje zbog zipa koji ima programsku funkciju. Naime, sve što može da uđe u torbu automatski se kompresuje i postaje dio unutrašnjeg mikrokosmosa gubeći svoju zapreminu, ali zadržavajući masu. Tako, djeva iz torbe može da izvuče maskaru, parfem, kilo pudera, vlažne maramice, šal, presvlaku za njivu, ogledalo njene veličine, majzlu, fanglu, ključ 27 okasti, tučak za meso koji je podsjeća na baku i sendvič ako ogladni.
Po pravilu, što veća torba – to bolja treba. I veća tajna koju krije i ljubomorno čuva u unutrašnjosti. A, spremna je na sve. Da je zgrabi i ne pušta, da viče “lopov” i “silovanje”, da skreće pažnju, zamajava, zavarava, pa čak i da te uljudno ponudi pičkom iako joj to nije bila namjera, ako se pokažeš previše upornim, ali ti neće dati ni da virneš unutra i otkriješ misteriozni sadržaj.
Koji moj više vucaraju u njima?
– De si, lutko? Š’a ima? Vidim, cijelo veče ti prilaze, a ti ih odbijaš, pa reko’ da i ja okušam sreću.
– Pa, okušaj, ko ti brani!
– Da te prvo nešto pitam. Primjetio sam da si svima iz torbe dala nešto. Mogu li znati šta je u pitanju?
– Pedale! Ranije sam nosila korpu u provod, ali sam mogla da ponesem najviše jednu. Udijelim korpu prvom koji priđe, priđe drugi i ja šta ću – na leđa. Jes’ da nije sapun da se potroši, al’ odoše bubrezi. Zato sad imam veliku torbu i mogu da udijelim po pedalu svakom ko mi priđe. Ček’ sekund da ti dam nešto…
Preuzeto sa http://vukajlija.com