Simbol bogatstva prošlog veka. Nosili su je samo pravi domaćini kao po pravilu. Niko ostalom svetu nije branio da ih nosi ali nisu imali osnova a nekad se znao red. Ni danas ne vozi svako Mercedesa. I da vozi ima kome ne liči. Sada bele košulje imaju neku drugu ulogu. Džep na grudima je služio da se u njega stavi svežanj para sa najvećom novčanicom spolja ali to su radili skorojevići koji su bili nesigurni u sebe pošto je dokazivanje bogatstva odlika siromašnih.
– Idemo na fudbal danas?
– Nema trika!
– Što koj kurac, sve je dogovoreno?!
– Ne idem jer sam svinja i degenerik. Sinoć sam mislio da popijem svu rakiju koju je kum ispekao i sad se raspadam i rastajem sa dušom.
– Pa kad si debil kome su uvek gladne oči.
– Realno jesam. Krivo mi je što ću da umrem a nikad neću naučiti da pijem ko moj pokojni deda.
– Šta je sa njim? On nije pio na usta?
– Jeste ali je pio pametno brate, kao pravi gospodin. Ustajao je svako jutro u pola šest, i uz kafu pio dve rakije. Onda namiri stoku, obuče belu košulju i izađe u selo. U kafani pod lipom udari tačno 4 stomaklije i dođe kući, jede i legne da odmori sat i po. Ponovno ustajanje, presvlačenje, kafa i dve rakije, namirivanje marve, ponovo bela košulja i pod lipu na 4 stomaklije. I pedeset godina tako. E onda nas je Tito oprcao, uzeo četres ‘ektara zemlje tako da ja sad nosim karirane umesto belih. Možda zato i pijem ko nezdrav.
– Nije ti ni lako. Jebeš fudbal daj da se prekrstimo.
Preuzeto sa http://vukajlija.com