Apatija

Mjesto koje čovjek nosi sa sobom, u džepu lijeve strane mozga, kao protivotrov, da ode tamo, u mirnu bazu, u negativnu nulu, radi smanjenja psihološkog minusa. Veo preko očiju koji im daje sjenku umora i praznoću u dalj, i u čijim se ćoškovima pažljivijim posmatranjem može zapaziti pulsirajuća tihoća zgrožena anestezijom.

Kao kada sivoća polukišnog dana posluži kao izgovor za neizlaženje iz stana, apatija uzima svejednoću kao osnovu logike za djelovanje koje će se time svesti na hibernaciju. Ispot apatije, mašta sanja strah i bol, od kojih je u tu istu apatiju nekad pobjegla, gaseći se samovoljno.

Na sve četiri strane je zid. Ne vidim vrata, nema prozora. Negdje u mraku imam mračan krevet. Nemam svijetlo. Negdje u ćošku imam wc šolju. Ovdje je previše ćoškova da bi čovjek mogao da razmišlja! Pod nije od keramike. Ja sam bosonog. Nešto me negdje boli. Mislim da mi je hladno. Mislim da je jesen. I prošli put kad sam mislio o dobima bila je jesen. Dosadila mi je samica. Hoću nazad u zatvor.

Preuzeto sa http://vukajlija.com