Mala zadimljena birtija, ne više od pet stolova. Obično van grada, sklonjena od pogleda pa i da prođeš pored nje teško da ćeš je primetiti. Već sa vrata se oseti domaća atmosfera kao da si u svom dnevnom boravku a ne u birtiji punoj neznanaca.
Tvoje je samo da založiš neku smešno jeftinu brlju a duša se sama otvori i onda istovariš na konobara sva govna što te guše a on mučenik ti samo doliva i sluša. Jbg, od takvih kao ti je decu odgajio i odškolovao pa ćuti, trpi i klima glavom. A ako nemaš šta da mu kažeš ili ne želiš da se ispovedaš nekom tamo strancu uvek možeš poslušati priče sa okolnih stolova. Nasmejaće te, skenjati, baciti u razmišljanje.
Posle radnog vremena konobar (Ujedno i gazda kafane jer nije lud da plaća nekog da sedi u kafani) dolazi kući.
– E ćale, znaš šta je danas bilo!?
– Ne i ne zanima me. SAMO SI MI TI FALIO! Priznade mi čovek danas nanošenje teških telesnih povreda, pokušaj ubistva i prostituisanje ko da je u ispovedaonici i sad sam ja željan da slušam tvoja sranja… Polazi u sobu, nema džeparca dve nedelje i dobro razmisli o tome što si uradio!
– Ma nisam ništa zajebo ćale nego ona mala što…
– Ma marš bre u sobu!
Preuzeto sa http://vukajlija.com