Mitska predstavnica visoke građanske klase. Savremena i sofisticiranija verzija nekadašnjih rimskih Matrona. Po nacionalnom opredeljenju stara Beograđanka, po seksualnom – udovica. Jedna od onih endemskih vrsta koje povremeno viđamo na centralnim ulicama našeg glavnog grada; tihe, ponosne i obavezno sa šeširom na glavi. Ukoliko to dozvoljava akademska penzija pokojnog gospodina Hadžizdravkovića, šešir je obligatorno šireg oboda i pravi hlad patuljastoj francuskoj pudli ili bišonu ( boja nije od preteranog značaja ) koji se – sa posebnom razdraganošću, razume se – polako ali sigurno DAVE na kratkom svilenom povodcu svoje gospodarice. Kupivši dve krempite u čuvenoj poslastičarnici “Petković“ – kojoj se ovom prilikom zahvaljujemo na dugogodišnjoj saradnji – naša matora babuskara…pardon – GOSPODIČNA se upućuje u svoj prostrani stan sa visokom tavanicom – lociran u Hadžimilentijevoj ulici – gde će za aproksimativno jedan sat popiti šoljicu čaja ili cikorije sa poštovanom i isto tako podgrejanom ( autor misli na leš; prim.prev.) gospođom Hadžipešić. Mobilni i ostali telefoni ih neće uznemiravati u toj popodnevnoj imitaciji od života. Naime, iz više komplikovanih i jednog prostog razloga, rođena deca nikada nisu bila opcija. Voljene azaleje su jednostavno bile isuviše voljene…
A: Dobar dan želim, gospođo Hadžizdravković!
H: ‘Bardan, profesore Isakoviću…
B: Dobar dan, komšinice…
H: ‘Bardan, gospođo Vujović…
C: Moje poštovanje, gospođo Hadž…
H: ‘Bardan, gospodine Mili…
D: Teto, teto…daj neku paru, živ ti ja!
H: ‘Bardan, deco…
E: Baba, saću silujem i tebe i kera ako ne skineš tu ogrlicu…!
H: ‘Bardan, mladiću…
Preuzeto sa http://vukajlija.com